|
travanj, 2024 |
|
P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
7 |
8 |
9 |
10 |
11 |
12 |
13 |
14 |
15 |
16 |
17 |
18 |
19 |
20 |
21 |
22 |
23 |
24 |
25 |
26 |
27 |
28 |
29 |
30 |
|
|
|
|
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Ako želite znati.....
....sve što možete znati o meni nalazi se u ovih par nespretnih pjesmica...
..one su nekakvi sabrani trenutci mog svijeta...čudna preslika onog zamršenog spleta osjećaja
koji tako strašno neharmoničan prebiva negdje u nama,u kombinaciji koja je nalik
milijunima drugih...ali je ipak nekako naša....
...pa želim vam svima ugodno putovanje...:)
Linkovi
Prolećna pesma
Osećam večeras dok posmatram laste
i pupoljke rane
kako srce moje polagano raste
ko vidik u lepe,nasmejane dane;
kako s mladim biljem postaje sve veće
i lako ko krilo,
i kako mu celo jedno nebo sreće
i pakao bola ne bi dosta bilo;
kako čezne za svim što bi život mogo'
lepog da mu dade;
i da mu ničega ne bi bilo mnogo.
Tako su velike čežnje mu i nade.
Osećam da dosad sve je bilo šala
moga srca vrela,
da još nikom nisam svoju ljubav dala
koliko bih mogla i koliko htela;
da ima u meni cela nežna plima
reči nerečeni',
da bih srce mogla poklanjati svima
i da opet mnogo ostane ga meni....
.......zato jer rijetki to mogu reći kao meni najdraža..........DESANKA MAKSIMOVIĆ.....
Povratak
Ko zna (ah niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti - velim,
Ali ja ne znam, da li da je želim,
ili ne želim.
U moru života, što vječito kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi -
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem,
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.
Možda ćeš se jednom uveče pojavit
Prekrasna u plavom,
Ne sluteći, da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime!
Pa ako i duša u tome trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve, što slutnja šapne;
Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom
Poglédat ko stranci,
Bez imalo svijesti, koliko nas vežu
Neki stari lanci.
No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono, što je bilo;
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići -
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići.
_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _
_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _
Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti - velim,
Ali ja ne znam, da li da je želim,
Ili ne želim.
.....DOBRIŠA CESARIĆ
U suton
U suton, kada prve zvijezde
I prve gradske lampe sinu,
Kad ljubavnik o dragoj sanja,
A pijanica o svom vinu -
Ja tiho hodam pored kuća
U kojima se svjetla pale;
Sva zla, i nevolje, i sumnje
Najednom budu posve male.
I smiješim se u meki suton,
Od zapaljenih zvijezda svečan,
I osjetim dubinu svega,
I da je život vječan - vječan.
...DOBRIŠA CESARIĆ..
Pobratimstvo lica u svemiru
Ne boj se, nisi sam! Ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe zive tvojim zivotom,
I ono sve sto ti bje, cu i sto sni
gori u njima istim zarom, ljepotom i cistotom.
Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima zive.
Mi smo svi presli iste puteve u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
trazenja, i svim jednako se dive.
Sa svakim nesto dijelis, i vise vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i cisti,
kao djeca sto ne znaju jos ni svojih imena.
I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i oni su nasi sami iz zajednickog vrela.
I hrana nam je duse iz nase opce zdjele,
i sebicni je pecat jedan nasred cela.
Stojimo covjek protiv covjeka, u znanju
da svi smo bolji, medjusobni, svi skupa tmusa,
a nasa krv, i poraz svih, u klanju,
opet je samo jedna historija dusa.
Strasno je ovo reci u uho oholosti,
No vrlo srecno za ocajnicku srecu,
da svi smo isti u zloci i radosti,
i da nam breme kobi pociva na plecu.
Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu sto jezdi,
pa kad cu ipak biti tamo u mojoj biti?
Jer sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
ja sam siljak s vrha zrtvovan u masi;
o vasiono! ja zivim i umirem u svijema;
ja bezimeno ustrajem u braci.
...TIN UJEVIĆ...
Visoki jablani
Oni imaju visoka čela,vijorne kose, široke grudi;
od gromora njina glasa šuma i more se budi,
a kada rukom mahnu, obzori svijeta se šire
i bune, i prodiru u vis, u etire.
Ali, za svoju snagu oni su zahvalni patnji,
bijedi, sužanjstvu, gladi i njinoj crnoj pratnji.
Oni imaju snagu vjere što živi u smaku
i vrelo svjetlosti što tinja u mraku
i sunce u oblaku...
Oni imaju polet orlova, srčanih zračnih ptica,
oni poznaju pjesmu naših najdubljih žica,
za svijet u slobodi. za svijet u ljepoti,
ljudi svojih djela, djeca svojih ruku,
rođena u plaču, sazrela u muku.
Njina muška desna neprestano zida
dvore čovječanstva. Dom Prometeida !
I gdje tinja savjest, kao iskra sveta
oko njih se kupi orijaška četa
za slobodu prava
Ali u samoći njihova je glava
ispravna i čista povrh mračne rulje
gdje ih ne razumiju glupani i hulje,
kao vršak divnih, zelenih jablana,
režući do munje vedri obzor dana.
Tako, uistinu, do njih vode puti,
gdje se pojas rijeke u dolini sluti,
gdje se sitno cvijeće plavi, ruji, žuti;
nagnuti u ponor, nebeskoga svoda
dok crvena jesen drumovima hoda.
Mi stupamo bijelim dolom u tišini,
oni, sami, gordi, dršću u visini,
muče žednu zjenu ili revnu opnu;
što ne mogu, što ne mogu da nas u vis popnu.
Povrh njina vrška gdje se pjesme gnijezde
samo vile lete, ili bure jezde;
a nad njima sunca; samo zvijezde, zvijezde!
...TIN UJEVIĆ...
Strepnja
Ne, nemoj mi prici! Hocu izdaleka
da volim i zelim tvoja oka dva.
Jer sreca je lepa samo dok se ceka,
dok od sebe samo nagovestaj da.
Ne, nemoj mi prici! Ima vise drazi
ova slatka strepnja, cekanje i stra'.
Sve je mnogo lepse donde dok se trazi,
o cemu se samo tek po slutnji zna.
Ne, nemoj mi prici! Nasta to i cemu?
Izdaleka samo sve ko zvezda sja;
izdaleka samo divimo se svemu.
Ne, nek mi ne pridju oka tvoja dva!
...DESANKA MAKSIMOVIĆ....
Po rastanku
l
Reci mi sad, kada već prošlo sve je:
časi bolni i dani dragi, lepi;
kad novi bol se starom bolu smeje;
od reči tvojih kad duša ne strepi -
reci, da l' te je moja
tuga bolela
nekad, kad sam te mnogo,
mnogo volela?
Reci mi sad, kad me ne voliš više;
kad ti se prošloj ruga nova sreća;
i kad se dana koji nekad biše
duše ti samo kad me vidiš seća -
reci, da l' te je moja
radost bolela
jednom, kad nisam više
tebe volela?
II
Nekad sam bila dobra i mlada
i poverljiva i puna nada,
nekada pre;
ti si mi tada reći mog'o
beskrajno mnogo, o kako mnogo
sa reč i dve.
Spokojni bili su dani moji,
a ti si srcu mi prvi koji
beše drag,
pa iza svega što si mi rek'o,
katkad surovo, katkada meko,
ostao je trag.
Sad srce moje bije tiše:
već manje volim, a znam više
nego pre;
već sad mi ne bi reći mog'o
onako dosta, onako mnogo
sa reč i dve.
I kad bi danas prišao meni
i hteo reči davno rečeni'
buditi draž,
u srcu mome šaptao bi neko:
da sve što si mi ikada rek'o,
bila je laž.
Desanka Maksimović
Sreća
Ne merim više vreme na sate,
ni po sunčevom vrelom hodu;
dan mi je kad njegove se oči vrate,
a noć kad ponovo od mene odu.
Ne merim sreću smehom, ni time
da li je čežnja moja od njegove jača;
sreća je meni kad bolno ćutim s njime,
i kad nam srca biju ritmom plača.
Nije mi žao što če života vode
odneti i kaplju moga življenja;
sad neka mladost i sve neka ode;
on je stao kraj mene pun divljenja.
Desanka Maksimović
Ostajte ovdje...
Ostajte ovdje!... Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat k'o što ovo grije;
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije.
Od svoje majke k'o će naći bolju?!
A majka vaša zemlja vam je ova;
Bacite pogled po kršu i polju,
Svuda su groblja vaših pradjedova.
Za ovu zemlju oni bjehu divi,
Uzori svijetli što je branit znaše,
U ovoj zemlji ostanite i vi,
I za nju dajte vrelo krvi vaše.
Ko pusta grana kad jesenja krila
Trgnu joj lisje i pokose ledom,
Bez vas bi majka domovina bila;
A majka plače za svojijem čedom.
Ne dajte suzi da joj s oka leti,
Vrat’te se njojzi u naručja sveta;
Živite zato da možete mrijeti
Na njenom polju gdje vas slava sreta!
Ovdje vas svako poznaje i voli,
A tamo niko poznati vas neće;
Bolji su svoji i krševi goli
No cvjetna polja kud se tuđin kreće.
Ovdje vam svako bratski ruku steže –
U tuđem svijetu za vas pelen cvjeta;
Za ove krše sve vas, sve vas veže:
Ime i jezik, bratstvo, i krv sveta.
Ostajte ovdje!... Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat k'o što ovo grije, –
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije...
ALEKSA ŠANTIĆ
Zapis o lovu
Neka se podzemna voda budi u jasnom sjajnom ozoru
iz svog dubokog sna i teče nekoj
dalekoj rijeci nekom
umornom
moru
Neko nejako lane posrće kroz zlatnozelenu goru
i neće da stane dok ne pristane
svom bistrom
izvoru
Jedna smetena košuta žuri kroz neke žute vriježe
tražeći nestali šapat tražeći davne dane što
bježi kroz tavne trave kroz travne
mreže
Vidim ljeljena onog što pati kad prati oči one srne
i slijediće ih omamljen tako sve dok
na zahodu sunce ne utrne
sve dok mu koraci
ne ucrne
Jedan konjik velik osvaja vrele prostore nespokoja
Lijep Slijep od želje Nijem
Bez glasa on gazi za lavežom pasa
Što urla što žedno diše i
kidiše u krv budućeg
razboja
Vidim sve to u jednom trenu U suncu ovog dana
Kao na dogledu
dlana
I
Znam da nikada onaj gladni harni vrutak neće ući
u daleko ono ušće u svoj krotki kutak
da nikada zagrliti neće svoj čisti
bjelutak
Košuta brižna više nikada neće čuti onaj mali glas
što pred njom ide što prati je kroz vlati
što nikad neće više reći
mati
Na stijenu onu propeti ljeljen neće se nikada više
na onaj zeleni zov
one zelene kiše
odazvati
Ni konjik tragač velik u sjajnom bojnom odijelu
usred sjajne tragačke svite nikad
odapeti neće iz sulice vite
onu ubojnu
strijelu
Jer u tom jednom jedinom trenu u tom magnovenju kad
sobom obuzeti bjehu goniči svi
i sasvim
sami
Te strasne lovce ulovih u nevidime konce ja kovač Grubač
i vjerno upisah i smjerno narisah
u ove vele
u bijele
u kami
....MAK DIZDAR...
Pjesma o kuji
Jutros je rano u štali,
gdje rogoz se zlati u kutu,
oštenila sedmero malih,
štenad riđu i žutu.
Dugo ih mazila nježna,
lizala prljavo inje,
tekla je voda snježna
pod tijelom životinje.
Uveče, kao i vazda,
koke na lijegala kreću.
Namršten uđe gazda
i strpa štenad u vreću.
Po snijegu trči i laje,
za dubokim stopama hoda.
Još uvijek drhtala je
nezamrznuta voda.
A kad se vraćala vrela,
bokova punih pjene,
njoj se mjesec vrh sela
učini - njeno je štene.
Gledala nebo je plavo,
cvilila nasred druma,
a mjesec je tonuo pravo
iza dalekih šuma.
I nijemo, kao da kreće
bačeni kamen niz brijeg,
pale su oči pseće
ko zlatne zvijezde u snijeg.
...SERGEJ JESENJIN...
' Dan je samo bijela hartija na kojoj se sve bilježi i ispisuje, a račun se plaća noću, na velikim, mračnim i velikim poljima nesanice. Ali tu se i sve rješava i briše, konačno i nepovratno. Svaka preboljena patnja nestaje tu kao rijeka ponornica ili sagori bez traga i spomena.
Između nas je uvjek bilo tako: kad je nema, onda je nema kao da se zaista nikad, nikad više neće pojaviti, a kad je tu, onda je prisutna tako kao da je to najprirodnija stvar na svijetu i kao da će dovjeka i bez promjene biti tu.'
(Jelena, žena koje nema).....IVO ANDRIĆ
.
.